Najvažnije što netko može učiniti za depresivnu osobu je pomoći joj da dobije odgovarajuću liječničku pomoć. To obuhvaća ohrabrivanje bolesnika da ne prekida terapiju ili da potraži korekciju terapije ako ne dođe do poboljšanja.
Depresivne osobe ne traže da budu depresivne i takve primjedbe samo povećavaju njihov osjećaj osamljenosti i nesreće.
U međunarodnoj klasifikaciji bolesti ICD-X(F63.0,Z72.6) i DSM-IV-TR(312.3), patološko kockanje je navedeno kao jedna od šest kategorija poglavlja »Poremećaji kontrole ponašanja». ((American Psychiatric Association: Diagnostic and Statistical Manual of Mental disorderes, fourth Edition, Text Revision, Electronic DSM-IV-TR-TM Plus; Washington, DC: American Psychiatric Publishing Inc., 2003.)
Definicija poremećaja kontrole ponašanja glasi: Nesposobnost suzdržavanja od izvođenja nekog ponašanja ili nagona koji je opasan za druge ili za samu osobu, i koji je obično obeležen zadovoljstvom nakon što se izvede.Bitno obeležje poremećaja kontrole impulsa je izostanak otpora ponašanju, impulsu ili iskušenju da se napravi čin koji šteti samoj toj osobi ili drugima. Poremećaj se ogleda u tome da osoba ima rastući osećaj napetosti i uzbuđenja pre samog čina, a za vreme samog čina osećaj zadovoljstva ili olakšanja. Nakon čina mogu se, ali i ne moraju javiti žaljenje, kajanje i osećaj krivice.
Bitno obeležje patološkog kockanja je trajno i povratno neprilagođeno kockanje, koje unosi razdor u lična, porodična i poslovna očekivanja. Sastoji se od čestih, ponavljanih epizoda kockanja koje preovlađuju u bolesnikovom životu na štetu socijalnih, radnih, materijalnih i porodičnih vrednosti.
Neki od vas vjerojatno smatraju kako se nešto tako važno, intimno i neizbježno kao što je seksualnost niti može, niti treba, uzeti u zaštitu. Kome su potrebna posebna seksualna prava? Nije li, uostalom, činjenica da to pravo ionako koristimo - neki češće, neki rjeđe - bez obzira što o tome mislila država, crkva ili susjedi. Nije li seks, dodat ćete, nemoguće jednoznačno definirati, pa stoga i nemoguće propisivati? Ne baš. Činjenica je, naime, da je seks oduvijek bio podvrgnut zakonskim odredbama, odnosno, preciznije rečeno, zabranjivan. Tijekom povijesti, seksualno je nasilje nad ženama bilo kažnjavano kao zlouporaba očeve ili muževljeve imovine, brošure o kontracepciji zabranjivane kao pornografija, muškarci zaljubljeni u druge muškarce slani u zatvor, jednako kao i parovi zatečeni u oralnom seksu. Na različitim krajevima svijeta, specifični običaji i tradicije rezultirali su raširenom praksom amputacije klitorisa (još uvijek prisutnom), "liječenjem" masturbacije elektroškokovima, pravom velikaša na razdjevičenje mladenki... Seks je, pogledamo li bolje, uvijek bio reguliran. Zašto? Zašto je u Teksasu i nekim drugim južnim državama SAD odnedavno teže kupiti vibrator nego automatsko oružje? Zašto se navodni dušebrižnici opiru seksualnoj edukaciji? Zašto crkva i dalje zabranjuje uporabu kondoma? Zato jer je seks opasan!
Većina (oko 90%) djece s epilepsijom polazi redovnu školu, mogu biti uključena u vrtić, odnosno "malu" školu. Preporuča se stručno osoblje upoznati s bolešću djeteta, kako bi u slučaju javljanja smetnji svrsishodno postupili.
Što sve može izazvati napadaje i kako ih izbjeći?
Kakav je odnos spavanja i epilepsije?
Kako voditi normalan život ako se napadaji mogu pojaviti u bilo koje vrijeme?
Mogu li djeca s epilepsijom pohađati redovne vrtiće i škole?
Uzrokuje li epilepsija smetnje u ponašanju i emocionalnu nestabilnost djeteta?
Pogoršava li se tijek bolesti starenjem?
Uzrokuje li epilepsija smanjenje mentalnih sposobnosti?
Izvor: https://www.unicef.org/bih/pri%C4%8De/kako-tinejd%C5%BEeri-mogu-da-za%C5%A1tite-svoje-mentalno-zdravlje-tokom-pandemije-koronavirusa-covid-19
UNICEF
31 Mart/ožujak 2020
Biti tinejdžer je teško. A vanredne okolnosti i bolest izazvana koronavirusom (COVID-19) to čini još težim. Nakon zatvaranja škola i otkazivanja različitih događaja, mnogi tinejdžeri propuštaju neke od najvažnijih trenutaka svog mladalačkog života – uključujući i one svakodnevne, poput razgovora s prijateljima i pohađanja nastave.
Poremećaji prehrane mogu se liječiti i vratiti normalna tjelesna težina. Što prije se ovi poremećaji dijagnosticiraju i liječe, bolji će biti rezultati. Zbog svoje složenosti, poremećaji prehrane zahtijevaju cjelovit plan liječenja koji uključuje liječničku skrb i nadzor, psihosocijalne zahvate, nutricionističko savjetovanje i po potrebi upravljanje lijekovima. U vrijeme dijagnosticiranja, klinički liječnik mora odrediti je li osoba u neposrednoj opasnosti i treba li hospitalizaciju.
Psychologische Online-Beratung
Sandra Jovanović Miljko
Tel./WhatsApp: +49 178 110 3745
