Diskriminacija ljudi koji boluju od depresije i anksioznosti
Simpatični i antipatični pacijenti
Osobe s kronično sniženim raspoloženjem često ne mogu računati ni na temeljno razumijevanje i podršku, katkad ni od bližnjih
Riječ "simpatija" dolazi od grčkog korijena "pathos", što označava osjećaje ili osjete, te od prefiksa "syn", koji označava zajedništvo ili bliskost.
Dakle, simpatija znači afinitet, privrženost, pozitivan osjećaj prema nekome. Antipatija je, pak, nesklonost, odbojnost, averzija.
Simpatičnost je moć izazivanja pozitivnih emocija kod druge osobe, ali bez buđenja seksualne želje. Iako simpatična osoba može biti i seksualno poželjna, to je druga, nepovezana značajka. Simpatična osoba ima brojne prednosti u društvu, jer je sposobna navoditi druge da joj budu pri ruci, da se s njome druže, da joj izađu u susret i pruže neki ustupak ili pogodnost.
A tko je antipatičan?
Svakako onaj koji namjerno maltretira druge uvredama, ismijavanjem, ponižavanjem ili nekim drugim načinom nanošenja bola. Antipatičan je i onaj tko se razmeće svojom imovinom ili moći, pa i onaj tko je vrlo uspješan i zavidimo mu. No, jeste li ikad pomislili da antipatičnima doživljavamo i ljude koji nikome ne čine ništa nažao, ali su nam odbojni jer nas svojom prisutnošću opterećuju, umjesto da nas zabavljaju?
Tužan si? Zdravo, žurim.
Nisu zločesti moćnici ili razmetljivi bogataši ti koje okolina najčešće odbija i zanemaruje, jer pred takvima imamo interesa glumiti da nam se sviđaju. Obrnuto, najčešće odbijamo ljude koji su tužni, tjeskobni, zabrinuti ili uzrujani. Tko je često u takvom stanju, ima izvrsnih izgleda redovito biti odbijan te stoga izoliran i usamljen. S takvim ljudima malo tko se želi družiti, osim nakratko iz pristojnosti, do prve prilike da im kažemo: "Oprosti, žurim".
Ovo je priča o diskriminaciji ljudi koji boluju od depresije i anksioznosti. Dok čak i psihotični (sumanuti) bolesnici uživaju neko razumijevanje od prosječna čovjeka, osobe s kronično sniženim raspoloženjem često ne mogu računati ni na temeljno razumijevanje i podršku, katkad ni od bližnjih. Naime, osobe koje su namrštene, zabrinute, uzrujane i stidljive prosječnom su čovjeku odbojne i on će njihovo društvo izbjegavati, bez obzira na to kakvu će im bol takvim ophođenjem nanijeti.
"Ne volim se družiti s M., jer je iskompleksirana i frustrirana. Ne smiješ joj spominjati seksualne teme, jer se ona nema čime pohvaliti. Lako se vrijeđa i katkad se rasplače. Draža mi je V., jer je vesela, priča viceve, brije, ide na plesnjake i općenito je jako pozitivna."
"Jučer sam sreo J. u gradu i jedva ga se riješio. Pričao mi je o bolesnoj ženi, o svojoj artrozi i o otkazu koji mu prijeti. Što ću mu ja? Sva sreća, poslije je naišao Z., pa smo otišli na cugu i brijali o curama, nogometu i autima. Z. je fakat cool, s njim je uvijek zabavno i ne baca me u bed kao D"
tipični su načini na koje pred sobom opravdavamo diskriminaciju osoba koje nam nisu zabavne.
Bi li se išta promijenilo u vašem stavu prema "napornima" kad bismo vam rekli da su te osobe takve zbog toga što su bolesno nesretne? Kako biste s njima postupali kad biste znali da njihova tužna ili zabrinuta lica potječu upravo od tuge ili briga koje ih more? Da se mršte, jadikuju ili plaču zato što su pojačano osjetljive na stres i da im bezobzirnim ponašanjem nanosimo dodatnu bol?
Budimo obzirni
Osoba koja je trajno loše raspoložena takva je zato što boluje od depresije ili anksioznosti, stanja na koji ne može utjecati snagom volje. Ljudi koji izbjegavaju ili na drugi način šikaniraju depresivne ili anksiozne čine jednak grijeh kao kad bi u autobusu odbili ustupiti mjesto invalidu te ga prepustili nekom zgodnom i zdravom. Najlakše je osjetljive, tužne i pesimistične ljude kvalificirati kao teške i naporne te ih izbjegavati da nas ne opterećuju. No, riječ je o ljudima koji imaju ozbiljnih zdravstvenih problema i kojima je neobično važno da ih drugi prihvaćaju i saslušaju, da im ponude podršku i utjehu.
Simpatičnost, pak, proizlazi iz dobrog raspoloženja, pozitivnih emocija i visoke otpornosti na stres. Simpatičnima doživljavamo ljude koji nas razonode, zabavljaju i rasterećuju, a to su redovito oni koje su i sami veseli i neopterećeni. Ne govore o patnjama izgladnjelih u Darfuru, o zatočenicima u Guantanamu, o silovanim, ucviljenim i osamljenim. Oni pričaju o vedrim detaljima iz svakodnevice. Zašto baš o tome? Zato što ih upravo to i zanima. Kad bi im na umu bili mučniji aspekti života, tada bi o tome i razgovarali, a na licu im ne bi bio bezbrižan smiješak, nego zabrinutost i gorčina. Dakako, tada ne bi bili dobro raspoloženi, "pozitivni" i neopterećeni. I ne bi bili simpatični.
Nužne društvene vještine
Nesretni ljudi mogu biti previše šutljivi ili previše pričati o svojim problemima. To je razumljivo, kao što je razumljivo zašto oboljeli od šećerne bolesti izbjegava šećer. Nažalost, ni šutljivost ni jadanje nisu privlačni prosječnom čovjeku. Nesigurnošću, osjetljivošću, pesimizmom, jadikovanjem i bespomoćnošću nesretni ljudi okolini idu na živce te ih se nastoji što prije riješiti. Nema dvojbe, to je vrlo nehumano i nepošteno, ali je i realnost koju valja prepoznati. S druge strane, mnoge depresivno-anksiozne osobe zapravo žude za društvom. Proturječje je upravo strašno: ljudi kojima jako treba društvo najčešće bivaju odbijani i zapostavljani!
Istraživanje je pokazalo da je podrška drugih ljudi ljekovita za depresivne i anksiozne te da smanjuje izglede za nastanak tih bolesti u budućnosti (Bennett i Bates, 1995.). No, kako doći do bolje društvene podrške, to jest do brojnijih i prisnijih prijateljskih odnosa? Osim što je nužno podvrgnuti se liječenju depresije i anksioznosti, potrebno je usvojiti nekoliko korisnih spoznaja i vještina radi uspješnijeg snalaženja u društvu.
1.
Kad se s nekim upoznajete, pokušajte se pokazati u zabavnom i neopterećenom svjetlu. To nije lako ako ste u depresiji, ali ćete tako lakše uspostaviti trajniji i dublji odnos, koji će, pak, imati blagotvorna utjecaja na vaše zdravstveno stanje.
2.
Naučite ležerno i neobvezno razgovarati o površnim temama. Tako se razbija led i otvara put mogućem prisnijem odnosu.
3.
Nemojte prebrzo otkrivati podatke o sebi, osobito ne svoje slabosti.
4.
Ne navodite razgovor na teške i turobne teme iz svijeta i društvene nepravde. Mnogi su ljudi površni, bešćutni i nezainteresirani za tuđe patnje.
5.
Nemojte u razgovoru biti nametljivi. Ne ulazite u svađe radi dokazivanja svoje točke gledišta. Depresivni ljudi mogu biti vrlo realni i izrazito u pravu u pogledu životnih istina, ali im to ne donosi mnogo simpatija.
Tražimo li od vas da glumite? Da, ali ta je gluma na vašu korist jer vam pomaže da se umrežite s ljudima, makar oni ne bili idealni za vas. Možda nećete brzo naći nekog tko vas u potpunosti razumije i kome nije nimalo teško slušati o vašim problemima, ali je bolje imati i relativno površnog prijatelja i sugovornika nego nikoga.
Tko je depresivan, ne budi mu prijatelj?
Depresija i anksioznost biološke su bolesti koje se odvijaju u središnjem živčanom sustavu, ponajprije mozgu, a posredno negativno utječu na funkcioniranje drugih organa, uključujući srce, krvne žile i probavne organe.
Od depresije (potištenost, tuga, očaj, beznađe) boluje oko 200.000 ljudi u Hrvatskoj, a od nekog oblika anksioznosti (tjeskoba, strah, zabrinutost, uzrujanost) dodatnih 200.000 ljudi. Te su bolesti u zamaskiranom obliku prisutne i kod mnogih oblika ovisnosti, uključujući ovisnost o alkoholu i duhanu. Oko dvije trećine svih samoubojstava uzrokovano je depresijom.
Te bolesti mogu se liječiti psihofarmacima, psihoterapijom ili kombinacijom tih metoda, no većini oboljelih nikad se ne postavi ispravna dijagnoza, a kamoli da se ispravno i dovoljno dugo liječe.
Osobe koje boluju od depresije i anksioznosti karakterizira povećana osjetljivost, duševne boli, umanjena životna radost, oslabljena koncentracija i tjelesna izdržljivost, no okolina pred njih postavlja jednake obveze i očekivanja kao da su zdravi. Kad se takve osobe pokažu nesposobne udovoljiti kriterijima i očekivanjima okoline, ona ih odbacuje, ismijava, omalovažava, vrijeđa, ignorira ili na drugi način šikanira. Takvim okrutnim postupcima izvrgava ih dodatnim stresnim podražajima, koji redovito pogoršavaju njihovo zdravstveno stanje i tjeraju ih na dublje povlačenje iz društva.
Dok postoji izvjestan senzibilitet prema ljudima s uočljivim hendikepom poput sljepoće, gluhoće, oduzetosti, depresivni i anksiozni bolesnici najčešće ne mogu računati ni na minimum humanog odnosa. Mogu biti tretirani kao simulanti ili optuživani da su sami krivi za svoje stanje, tobože zato što se "dovoljno ne trude" ili zato što nisu donijeli "ispravne životne odluke."
Oni, međutim, zaslužuju tretman minimalno ekvivalentan tretmanu uobičajenom za ljude s drugim teškim i kroničnim bolestima koje uzrokuju patnju i ograničenja u normalnom obavljanju svakodnevnih poslova i dužnosti, socijalizaciji i ljubavnom životu.
Kad su uloge izvrnute
Kao što se nitko ne smije ružno ponašati prema nekome tko je depresivan ili anksiozan, tako nitko tko boluje od ovih bolesti ne smije maltretirati druge da bi mu bilo lakše. Onima koji druge zlostavljaju vlastita depresija ne može biti opravdanje te zaslužuju da im se uskrati društvo.
