UZROCI DEPRESIJE

Neke vrste depresije pojavljuju se u obiteljima, upućujući na zaključak da se biološka ranjivost može naslijediti. Izgleda da je to slučaj s bipolarnim poremećajem. Studije u obiteljima gdje članovi svake generacije obole od bipolarnog poremećaja pokazale su da oboljeli imaju drukčiji genetski ustroj od onih koji ne obolijevaju. Obrnuto, međutim, ne vrijedi: Nisu svi s genetskim ustrojem osjetljivim na bipolarni poremećaj osuđeni na bolest. Očito da u njezinom nastanku ima udjel i stres kod kuće, na poslu ili u školi.

U nekim obiteljima, teška depresija se pojavljuje iz pokoljenja u pokoljenje. Ona se može pojaviti i kod ljudi koji nemaju obiteljsku anamnezu depresije. Bio on nasljedan ili ne, težak bipolarni poremećaj često je povezan s promjenama moždanih struktura ili moždanih funkcija.
Ljudi koji ne drže do sebe, koji stalno promatraju i sebe i svijet s pesimizmom ili se lako predaju pesimizmu, skloni su depresiji. Nije jasno predstavlja li to psihološku predispoziciju ili ranu fazu bolesti.
Posljednjih nekoliko godina istraživači su pokazali da tjelesne promjene mogu biti praćene i mentalnima. Bolesti poput moždanog udara, srčanog udara, raka, Parkinsonove bolesti i hormonalni poremećaji mogu uzrokovati depresiju, koja oboljelu osobu čini apatičnom, bez volje da brine za svoje tjelesne potrebe, te tako produljuje period liječenja. Isto tako, težak gubitak, problematični odnosi, financijski problemi ili stresne (neželjene i nedobrodošle) promjene u životu mogu potaknuti depresivnu epizodu. Vrlo često kombinacija genetskih, psiholoških i ekoloških čimbenika ima udjela u nastanku depresija. Kasnije epizode bolesti tipično su potaknute samo blagim stresovima, ili čak nikakvim.

Žene obolijevaju od depresije dvostruko češće od muškaraca. Brojni hormonalni faktori mogu doprinijeti povećanoj stopi depresije u žena – posebno čimbenici poput promjena menstrualnog ciklusa, trudnoća, pobačaj, period nakon poroda, predmenopauza i menopauza. Mnoge žene obolijevaju i od dodatnog stresa, poput odgovornosti i na poslu i kod kuće, samohranog roditeljstva i brige o djeci ili o ostarjelim roditeljima. Nedavna studija NIMH pokazala je da u slučaju teškog predmenstrualnog sindroma (PMS-a), žene s prethodnom osjetljivošću na PMS osjećaju bolje raspoloženje i tjelesne simptome ako su njihovi spolni hormoni potisnuti. Odmah nakon ponovnog uvođenja hormona, opet su dobile simptome PMS-a. Žene oboljele od PMS-a nisu izjavile da imaju učinke manipulacije hormona.
Mnoge žene jako su ranjive nakon poroda djeteta. Hormonalne i tjelesne promjene, kao i dodatna odgovornost za novi život, mogu biti čimbenici postpartalna depresija u nekih žena. Prolazna „tuga“ uobičajena je kod mladih majki, ali depresivne epizode nisu normalna pojava i zahtijevaju aktivnu intervenciju. Liječenje kod liječnika koji ima razumijevanja i emocionalna podrška obitelji za novu majku osnovne su pretpostavke pomoći u oporavku njezinog tjelesnog i mentalnog zdravlja, kao i njezine sposobnosti da se brine i veseli svojoj bebi.

Iako su muškarci manje skloni depresiji od žena, tri do četiri milijuna muškaraca u SAD-u oboli od ove bolesti. Muškarci teže priznaju depresiju i liječnici je zato teže dijagnosticiraju. Stopa samoubojstava u muškaraca četiri je puta viša od žena, iako ga pokušava više žena. Zapravo, nakon navršene 70. godine, povećava se stopa samoubojstava u muškaraca, i dosiže najvišu vrijednost nakon 85. godine. Depresija može utjecati na tjelesno zdravlje muškaraca na drukčiji način nego na žene. Nove studije su pokazale da iako je depresija povezana s povećanom opasnošću od koronarnih bolesti i u muškaraca i u žena, samo muškarci imaju visoku stopu smrtnosti. Depresija je u muškaraca često prikrivena alkoholom ili drogama, ili društveno prihvatljivom navikom prekomjernog rada. Depresija se tipično pojavljuje u muškaraca, ne u osjećaju beznadnosti i bespomoćnosti, nego razdražljivosti, bijesu i obeshrabrenosti; zato je teško prepoznati depresiju u takvih muškaraca. Čak ako
muškarac i shvati da je depresivan, teže će potražiti pomoć nego žena. Ohrabrenje i podrška brižnih članova obitelji može puno toga promijeniti. Na radnom mjestu, osoblje za profesionalnu pomoć ili programi mentalnog zdravlja mogu biti od pomoći ljudima da shvate i prihvate depresiju kao stvarnu bolest koju je potrebno liječiti.

Neki ljudi imaju pogrešno mišljenje da je normalno da se stariji ljudi osjećaju depresivno. Naprotiv, većina starijih ljudi osjeća se zadovoljno svojim životom. Ponekad, kad se depresija razvije, može se shvatiti kao normalan dio starenja. Depresija u starijih ljudi, kojima bolest nije dijagnosticirana niti je liječena, uzrokuje bespotrebnu patnju za obitelj i osobu, koja bi inače živjela plodonosnim životom. Pri odlasku k liječniku, opisani simptomi obično su tjelesni, jer starija osoba obično ne želi raspravljati o osjećaju beznađa, tuge, gubitka zanimanja u inače ugodnim aktivnostima, niti o izuzetno dugačkom razdoblju tuge nakon gubitka. Shvaćajući da se depresivni simptomi u starijih ljudi često ne zamjećuju, brojni zdravstveni radnici uče prepoznavati i liječiti prikrivenu depresiju. Shvaćaju da neki simptomi mogu biti nuspojave lijekova koje ljudi uzimaju za svoje zdravstvene probleme, ili su uzrokovani ponovljenom bolešću. Ako se postavi dijagnoza depresije, liječenje lijekovima i/ili psihoterapijom pomoći se depresivnoj osobi da se vrati sretnijem, smislenijem životu. Nedavna istraživanja su pokazala da je kratka psihoterapija (terapija razgovorom koja pomaže čovjeku u svakodnevnim odnosima ili u učenju kako se oduprijeti negativnim mislima koje obično prate depresiju) učinkovita u ublažavanju simptoma kratkotrajne depresije starijih bolesnih osoba. Psihoterapija je korisna i u starijih pacijenata koji ne mogu ili neće uzeti lijekove. Studije učinkovitosti pokazuju da se depresija starije životne dobi može liječiti psihoterapijom. Poboljšano prepoznavanje i liječenje depresije u kasnijoj životnoj dobi učinit će te godine ugodnijima i smislenijima za depresivnu stariju osobu, obitelj i njegovatelje.

Samo u zadnja dva desetljeća depresija u djece shvaća se vrlo ozbiljno. Depresivno dijete može se pretvarati da je bolesno, odbijati odlazak u školu, držati se roditelja ili brinuti da roditelj može umrijeti. Druga djeca mogu se duriti, imati problema u školi, biti negativna, svadljiva i osjećati se neshvaćenima. Budući da se normalno ponašanje mijenja iz jedne faze djetinjstva u drugu, teško je reći prolazi li dijete samo privremenu „fazu“ ili pati od depresije. Ponekad se roditelji brinu o tome kako se promijenilo ponašanje njihovog djeteta, ili učitelj spomene da „vaše dijete ne sliči na sebe“. U tom slučaju, pedijatar mora isključiti tjelesne simptome, a liječnik će vjerojatno predložiti evaluaciju djeteta, po mogućnosti kod psihijatra koji je specijalizirao liječenje djece. Ako je potrebno liječenje, liječnik može predložiti drugog terapeuta, obično socijalnog radnika ili psihologa, i omogućiti terapiju, dok psihijatar može po potrebi uvesti lijekove. Roditelji se ne bi trebali bojati postaviti pitanja: Kakve su kvalifikacije psihoterapeuta? Kakvu će terapiju dijete imati? Hoće li obitelj u cjelini sudjelovati u terapiji? Hoće li liječenje mojeg djeteta uključiti i antidepresive? Ako da, kakve će imati nuspojave? Nacionalni institut za mentalno zdravlje (NIMH) prepoznao je korištenje lijekova protiv depresije u djece kao važno područje istraživanja. NIMH-ovo istraživanje pedijatrijske psihofarmakologije (RUPPS) obavljeno je u mreži od sedam istraživačkih lokacija na kojima je moguće provesti klinička ispitivanja učinaka lijekova na mentalne poremećaje djece i adolescenata. Od lijekova uključenih u studiju tu su antidepresivi, od kojih su neki dokazano učinkoviti u liječenju djece oboljele od depresije, ako ih adekvatno prati djetetov liječnik.