Kognitivno bihevioralna terapija (KBT) efikasan je oblik psihoterapije čija je učinkovitost dokazana brojnim kliničkim studijima u liječenju različitih psihičkih poremećaja. Korijeni KBT-a sežu u razvitak bihevioralne terapije u ranom 20. stoljeću, koreliraju sa razvojem kognitivne terapije u 1960-im godinama i posljedičnom spajanju ovih tehnika.
Ocem kognitivne terapije smatra se američki psihijatar Aaron Beck čiji fokus je u početku bio na liječenju depresije. Smatrao je da kod depresije postoji distorzija mišljenja. Glavne smjernice kognitivno bihevioralne terapije su da terapeut i bolesnik rade zajedno kao tim u identificiranju i riješavanju problema. Terapeut pomaže bolesnicima da nadvladaju poteškoće, mijenjajući svoje misli, ponašanje i emocionalne odgovore. Kada su ljudi u distresu, često je prisutna distorzija mišljenja. Kognitivna terapija pomaže identifikaciju takvih misli i njihovu evaluaciju u odnosu na realitet, uči kako mijenjati distorzirane misli kako bi se osjećali bolje. Bihevioralni i kognitivni terapeuti su obično zdravstveni radnici, kao što su liječnici, psiholozi, medicinske sestre, socijalni radnici, savjetnici i sl.

Šta bihejvrioralna terapija neće učiniti? Bihejvioralna terapija vam neće pomoći da spoznate sebe. Za razliku od psihoanalize, Neće tragati za skrivenim, nesvesnim motivima, za dubljim uzrokom ili poreklom vaših nevolja. Cilj bihejvioralne terapije je drugačiji. Pokušaće da vas u što kraćem roku oslobodi ponašanja i raspoloženja koja vam nanose štetu. Bihejvioralna terapija se zasniva na pretpostavci da je svako ponašanje (uključujući i emocionalne probleme) naučeno i da stoga može biti zamenjeno drugačijim, poželjnijim. Ili, narodski rečeno, da svaka navika ima odviku.

Terapija kroz savjetovanje uvelike ce pomoci da otkrijete uzroke svoje depresije. Lijecnik vam moze preporuciti dobrog psihoterapeuta ili neku grupnu terapiju za samopomoc.

Lijecenje psihoterapijom (terapijom razgovorom s educiranimn strucnjakom - psihoterapeutom) bez psihofarmakoloskog lijecenja moze biti prikladno za bolesnika s blagim depresivnim poremecajem. Psihoterapija se preporuca kad postoje znacajni psihosocijalni stresori, unutarnji psihicki sukobi, medjuljudske poteskoce.
Izbor psihoterapijske metode ovisi o specificnim ciljevima, duzini lijecenja i ucestalosti seansi, te raspolozivosti terapeuta educiranih za odredjenu tehniku, ali i uvazavanju bolesnikovih zelja. Psihoterapija ima znacajni utjecaj na povecanje povjerenja bolesnika u uspjeh lijecenja i motivira bolesnika za redovito uzimanje lijeka. U lijecenju depresije kao specificni pristupi koriste se interpersonalna, kognitivna i bihejvioralna terapija, a rjedje i drugi oblici psihoterapije.