ADHD

 

 Ispitivanja pokazuju da gotovo 2/3 djece s teškoćama pri čitanju, pisanju i računanju jesu djeca s deficitom pažnje. Uz problematiku disleksije često je povezan poremećaj koji se naziva "deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj" ili kraticom "ADHD/ADD" (od engleskog naziva Attention Deficit Hyperactivity Disorder/ Attention Deficit Disorder). Kao i disleksija tako je i ova teškoća u djece još uvijek nedostatno poznata u našem društvu.

Što je ADHD

Poremećaj pažnje koji može biti praćen nemirom i impulzivnošću (ADHD/ADD) je razvojni poremećaj samokontrole. To nije samo razvojna faza koju će dijete prerasti, nije uzrokovan roditeljskim neuspjehom u odgoju niti je znak djetetove "zločestoće". Takozvana hiperaktivnost je realni poremećaj, problem, a često i izvor zabrinutosti i roditelja i nastavnika, a najviše šteti samoj djeci kod koje je poremećaj uočen.

Većina djece je u jednom razdoblju života nemirna, impulzivna ili nepažljiva. No, da bi simptomi za hiperaktivnost bili klinički značajni i zadovoljavali dijagnostičke kriterije, moraju biti izraženiji od onoga što se smatra normalnim s obzirom na djetetovu dob i razvojni stupanj te u značajnom stupnju narušavati funkcioniranje u različitim aspektima djetetova života (npr. funkcioniranje u školi, vrtiću, slobodnim aktivnostima, socijalnim odnosima).
Mnoga su istraživanja potvrdila stabilnost ovih simptoma tijekom vremena. Osnovni simptomi i prateći obrasci ponašanja zadržavaju se godinama, iako kod oko polovine djece s ovim poremećajem simptomi u velikoj mjeri nestaju kako se oni približavaju odrasloj dobi.

Razne su studije pokušale dati odgovor na pitanje kolika je učestalost ovog poremećaja. Iako se brojke dobivene različitim studijama ponešto razlikuju, čini se da je ADHD zastupljen kod oko 1 - 5 % populacije. Pri tome se pokazalo da je on izraženiji kod dječaka nego kod djevojčica, a omjer se kreće oko 2:1. Neki autori smatraju da je ovakav nalaz posljedica činjenice da postoji veća vjerojatnost identifikacije poremećaja kod dječaka jer su oni češće nasilni, pa se poteškoće lakše zamijete.

Tijekom desetljeća istraživanja i definiranja tog poremećaja, mijenjao se i njegov naziv. Prvi naziv bio je MCD - minimalna cerebralna disfunkcija, zatim se pojavljuju daljnji nazivi: hiperkinetičko-impulzivni poremećaj, ADD (Attention Deficit Disorder), hiperkinetička reakcija u dječjoj dobi. U suvremenim klasifikacijama bolesti i zdravstvenih problema prihvaćen je naziv - deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj.

Karakteristična ponašanja hiperaktivne djece

Počinje raditi prije negoli je dobilo upute i shvatilo ih.
Gleda kako rade druga djeca prije negoli što pokuša uraditi samo.
Radi prebrzo i čini nepotrebne pogreške, a ne pogreške povezane s neznanjem.
Stalno je u pokretu, sve dodiruje i ne može duže vrijeme sjediti na jednome mjestu.
Na pitanja odgovara prebrzo i ne daje si dovoljno vremena da razmisli.
Nije sposobno slijediti upute koje se daju cijeloj grupi.
Ne može zapamtiti upute, iako nema teškoća s pamćenjem.
Prelazi s jedne aktivnosti na drugu i rijetko kada završava započete zadatke.
Ima teškoća u organiziranju pismenih radova: oni su obično zbrkani.
Pogrešno tumači jednostavne izjave, ne razumije mnoge riječi i rečenice.
Može ponoviti izjave koje su mu rečene prije dosta vremena, a ne može ponoviti one koje su rečene nedavno.
Lako posrne i padne, nespretno baca predmete ili mu oni padaju iz ruku.
Lako se povodi za onom djecom koja puno pričaju i prave buku, često potpuno prekine rad da bi im se pridružio.
Previše je pričljivo, često prekida razgovor.
Često napušta klupu i nešto pretražuje po razredu, dok druga djeca mirno sjede.
Ne pazi kada nastavnik nešto objašnjava, gleda nekamo drugdje.
Često kaže: "Ne mogu to učiniti" i prije negoli pokuša, lako odustajanje posebno je uočljivo kod novih zadataka.
Govori, pjeva i šapće samo sebi.
Ne može izraziti misli na logičan i razumljiv način.

Podtipovi ADHD-a

Iako se često govori o hiperaktivnosti kao poremećaju, sam motorički nemir samo je jedan od temeljnih simptoma unutar ovog poremećaja. Naime, razlikuju se tri podtipa poremećaja pažnje, ovisno o tome koja skupina simptoma je najizraženija. Osnovni simptomi su hiperaktivnost, impulzivnost i nepažnja.

1. Djeca koja su hiperaktivna

Normalno je da mala djeca budu hiperaktivna, da su stalno u pokretu, da istražuju, da su nemirna. U okvirima normalnog razvoja motorička aktivnost se povećava do treće godine života, nakon čega se aktivnost smanjuje.

Hiperaktivnost se ponekad dijagnosticira i kod djece mlađe od 4 - 5 godina. Ona su već u dojenačkoj dobi neuobičajeno aktivna: puno plaču, do kasnije dobi noću traže jesti, imaju teškoće u spavanju, često se bude, teško ih je smiriti i utješiti. U kasnijoj dobi ta su djeca stalno u pokretu, ne mogu mirno sjediti, sve diraju, stalno nešto zapitkuju, pažnja im je neprimjerena za dob, teže se sama igraju. Zbog nemira su hiperaktivna djeca u većoj opasnosti od ozljeda. Iako vrlo često rano prohodaju, često su nespretnija od druge djece, puno padaju, loše planiraju i predviđaju posljedice svojih aktivnosti.

Kod hiperaktivne djece ponekad se ne pojavljuje strah od odvajanja i ona su nekritična u prilaženju nepoznatim osobama. Radi poteškoća u predviđanju posljedica ponašanja često su takva djeca neustrašiva i ustraju u situacijama koje plaše drugu djecu.
Roditelji hiperaktivnu djecu opisuju kao teško odgojivu, i ona to doista jesu jer ne mogu pratiti i poštovati roditeljske zahtjeve i zabrane.

U predškolskoj i školskoj dobi hiperaktivna su djeca izrazito nestrpljiva, nikada nisu na svojemu mjestu, ne slušaju "tetu" ili učitelja, brbljaju dok druga djeca rade u tišini. Često prekidaju rad u grupi, upadaju u riječ i ometaju druge u izvršavanju zadataka ili aktivnosti.

Hiperaktivna djeca imaju poteškoća u organizaciji, često zaboravljaju ponijeti knjige, teke, pribor, skloni su gubiti svoje stvari.
Zbog takva ponašanja nastavnici hiperaktivnu djecu vide kao nediscipliniranu i zločestu. Druga djeca ih u početku vide kao zabavne i zanimljive, međutim, kada hiperaktivno dijete reagira impulzivno, fizički ili verbalno napadne ili ozlijedi drugo dijete ili ga omete u učenju, testu ili igri, vršnjaci ga također počinju odbacivati.

2. Djeca koja su impulzivna

Osnovna poteškoća kod sve djece s hiperaktivnošću je smanjena kontrola impulsa, adekvatnih i neadekvatnih. Djeca s ovim problemom doživljavaju stalne poteškoće s impulzivnošću, osobito s kontrolom u reagiranju na signale, podražaje ili događaje koji su nevažni za obavljanje tekućih zadataka.

Ta impulzivnost, tj. reagiranje bez razmišljanja o mogućim posljedicama ponašanja, izaziva brojne probleme hiperaktivnoj djeci i njihovim obiteljima.

Roditelji moraju biti stalno na oprezu kako bi spriječili nezgode i ozljede kojima su ova djeca sklona. Tipičan primjer za to je prelaženje ceste: roditelji znaju da ako nešto skrene pažnju djetetu, ono će zakoračiti na cestu bez obzira na to postoji li na njoj opasnost ili ne. I samo kućanstvo može biti prijeteće za hiperaktivnu djecu: otvoreni prozori, vruća pećnica, sredstva za čišćenje, noževi, dostupni lijekovi...

U školskoj dobi i u adolescenciji impulzivnost je veliki problem. Impulzivna su djeca lako nagovorljiva. U želji da budu prihvaćeni od vršnjaka, često naprave stvari na koje ih oni nagovaraju. Takvo ponašanje zna biti bezazleno, od sitnih nepodopština poput zalijepljene žvake na stolici učiteljice do životno ugrožavajućih situacija kao što je penjanje na rasvjetni stup. Impulzivno ponašanje može biti motivirano i pukom znatiželjom, na primjer tek toliko da dijete vidi što će se dogoditi kad se u juhu stavi tempera.

Impulzivnost može, isto tako, ometati i socijalne odnose djeteta. Vrlo često impulzivna djeca imaju teškoća sa stvaranjem i održavanjem prijateljstava. Upadanje u riječ, nametanje, govorenje pogrešnih stvari u pogrešno vrijeme, tapšanje, grljenje ili dodirivanje drugih bez razloga za to, agresivno rješavanje sukoba može dovesti do problema u odnosima s vršnjacima, pa dijete koje traži i treba prijatelje na kraju bude odbačeno.

3. Djeca koja imaju poteškoća s pažnjom i održavanjem koncentracije

Iako hiperaktivna djeca obično bivaju zamijećena zbog impulzivnosti i hiperaktivnosti, zbog kojih iskaču iz skupine vršnjaka, ozbiljne teškoće koje doživljavaju zbog kratkog opsega pažnje mogu također imati dugoročne posljedice. Zbog problema s pažnjom, ova djeca vrlo teško uče i mogu imati teškoća s akademskim uspjehom, ali i s usvajanjem praktičnih i motoričkih vještina (kao što su vožnja biciklom ili plivanje). Iz istog razloga, pojavljuju se i teškoće s učenjem govora, što se može očitovati u poteškoćama pri uključivanja u konverzacije i grupne aktivnosti.

Mnogi problemi hiperaktivne djece koji se odnose na školske i socijalne vještine zapravo su uzrokovani nesposobnošću ove djece da zadrže koncentraciju dovoljno dugo kako bi mogla naučiti ono što je potrebno. Hiperaktivna djeca često imaju sposobnost da nauče potrebne vještine, ali im je potrebna pomoć kako bi uspjela zadržati pažnju dovoljno dugo da to i učine.

Posljedice nesposobnosti da se koncentriraju očituju se ne samo u području obrazovanja i uspjeha u školi, već i u domeni normalnih, zadovoljavajućih odnosa sa članovima obitelji i prijateljima.
Postoji određen broj djece, posebno djevojčica, koja nisu izraženo hiperaktivna niti impulzivna, ali imaju ozbiljnih teškoća zbog velikog deficita pažnje i sposobnosti koncentracije. Za tu skupinu djece kažemo da imaju poremećaj pažnje bez hiperaktivnosti. Nerijetko ta djeca ostaju neidentificirana, zbog nenametljivosti njihovih smetnji. Ukoliko budu prepoznata i adekvatno tretirana, ta djeca mogu napredovati.

Problemi u obitelji

Djeca s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti mogu imati teškoće kod kuće. Često njihovi roditelji isprobaju sve moguće metode kojih su se mogli sjetiti kako bi postigli da se njihova djeca prikladnije ponašaju. Vrlo je vjerojatno da će čak i u najbrižnijim obiteljima međusobni odnosi biti opterećeni velikom napetošću.

Hiperaktivnoj je djeci često potrebno manje sna nego ostalim ukućanima, što rezultira time da su svi ostali članovi obitelji kronično umorni. Roditelji često imaju premalo vremena za sebe. Stalno pričanje, buka, skakanje, trganje igračaka, olovaka, bojica, uništavanje televizora i drugih vrijednih stvari, neizbježan su dio mnogih obitelji s hiperaktivnim djetetom.

Ove obitelji često imaju i ozbiljne bračne probleme, koji su barem djelomično posljedica djetetova poremećaja pažnje s hiperaktivnošću. U mnogim obiteljima ovaj je poremećaj uzrokom rivalitetu među braćom i sestrama. Ponekad u obitelji ima i od veći broj hiperaktivne djece.

Ostali članovi obitelji imaju pune ruke posla oko ove djece. Događa se da su roditelji premoreni i iscrpljeni stalnim pozivima u školu zbog problematičnog ponašanja njihova djeteta. Ponekad su i sami roditelji odbačeni od svoje rodbine i svojih prijatelja jer je ponašanje njihova djeteta dovelo do toga da ih ne pozivaju na socijalna okupljanja i događaje.

Ponekad se roditelji počnu osjećati nekompetentnima i nesposobnima za odgoj djece, što utječe na njihovo samopoštovanje. Nekima od njih rodbina ili čak profesionalci znadu reći da su nesposobni za roditeljstvo.

Posljedice ovog poremećaja su dalekosežne i često zahvaćaju sve članove obitelji.

Savjeti za roditelje

Hiperaktivna djeca moraju vidjeti posljedice svog ponašanja koje su predvidljive, konzistentne i jasne te dobivati povratnu informaciju češće i brže nego ostala djeca, ako želite da ostvare kontrolu nad svojim ponašanjem. I sekundarne nagrade (na primjer, pohvale) i primarne nagrade (na primjer, igračke ili privilegije) moraju se davati češće kada su hiperaktivna djeca kooperabilna ili uspješna. Roditelji trebaju imati na umu da ovakva djeca vjerojatno rjeđe dobivaju pozitivne reakcije od njihove braće ili sestara, pa se moraju dodatno potruditi da održe balans u pohvalama.

Ako se prema djetetu ne iskazuje pozitivna pažnja, ono će se potruditi da bude zamijećeno na način da svojim ponašanjem privuče negativnu pažnju. Ako su posljedice takva ponašanja pozitivne za dijete, tj. ako ono skrene na sebe pozornost, pa makar i negativnu, povećat će se vjerojatnost pojavljivanja takva ponašanja. No, ako se na nepoželjno ponašanje nije reagiralo i ako dijete ne dobije pažnju, vjerojatno je da se ono više neće pojavljivati.

Zadatak roditelja je da budu pozitivni, da promatraju, komentiraju i nagrađuju dobro i poželjno ponašanje. Kako to učiniti?

Pohvala mora neposredno slijediti poželjno ponašanje.
Pohvala mora biti povezana s konkretnim ponašanjem.
Pohvala mora biti konkretna i specifična (na primjer, "Sretna sam kad se tako tiho igraš").
Pohvaljujte dijete smiješkom i pogledom, ali i samim riječima.
Uz samu frazu, pomilujte, zagrlite ili poljubite dijete.
Primijetite i pohvalite dijete svaki put kada se dobro ponaša, nemojte čuvati pohvale samo za savršeno ponašanje.
Koristite se pohvalama konzistentno, svaki put kad uočite ponašanje koje želite potaknuti.
Pohvaljujte dijete i pred drugima.
Bilo koje ponašanje postat će učestalije ili snažnije ako dovodi do pozitivnih posljedica.
Specificirajte s djetetom ponašanje koje očekujete od njega, što točnije i konkretnije možete. Trebate pokušati osigurati da ono razumije koje je ponašanje prihvatljivo, a koje nije. Pokušajte objasniti što točno mislite pod određenim terminima, kao što su "biti dobar" ili "biti zločest" jer ti termini mogu biti zbunjujući za dijete. Dobro je reći djetetu: "Sviđa mi se kako lijepo podijeliš svoju čokoladu sa sestrom", "Sviđa mi se kako pospremiš svoje igračke prije nego što dođe baka", "Ne sviđa mi se kako vičeš u dućanu". Roditelji moraju jasno komentirati djetetovo ponašanje kako bi ono počelo shvaćati što se od njega očekuje.

Objasnite djetetu posljedice dobrog ponašanja kako bi ono znalo kad i što će dobiti ako se ponaša prikladno.

Nagradite dijete za poželjno ponašanje jer će tako početi vjerovati da može uspjeti. Važno je da počnete pohvaljivati ili nagrađivati dobro ponašanje.

Ignorirajte nepoželjno ponašanje. Ako su djeca stalno u kazni zbog nečega, mogu se obeshrabriti i prestati pokušavati biti dobra. Ako promijenite ono što dijete sluša o sebi, i umjesto da kritizirate "zločesto" počnete pohvaljivati "dobro", potaknut ćete ga da se ponaša na način koji će dovesti do pohvale.

Pomozite djetetu da ostvari dobro ponašanj e tako da unaprijed planirate. Pokušajte ne dovoditi ga u situacije u kojima će vjerojatnije očitovati neželjeno ponašanje; na primjer voditi ga u kupnju kad vam se jako žuri, a dijete je umorno.

Svako je dijete drukčije. Neke će nagrade biti uspješne kod neke djece, a kod druge ne. Trebate naći one nagrade na koje će vaše dijete reagirati.

Uspješne nagrade mogu uključivati odlazak u šetnju s roditeljima, obiteljsko igranje neke društvene igre i slično. Nagrade ne trebaju biti skupe. Ima jeftinijih i boljih rješenja od novca i darova. Mala djeca često odlično reagiraju na jednostavnu pohvalu ili poljubac.
Nagrade moraju uslijediti što je moguće neposrednije nakon što se pojavilo neko ponašanje. Hiperaktivno dijete ne može čekati do kraja tjedna da dobije nagradu. Ona treba uslijediti odmah nakon poželjnog ponašanja. Ne zaboravite da hiperaktivnoj djeci nedostaje strpljenja i da su impulzivna, pa će im čekanje nagrade biti vrlo teško, i bit će vrlo male šanse za uspjeh. Važno je da stvari ne postavite tako da dijete ne uspije.

Pojedine nagrade nakon određenog vremena gube svoju snagu. Dobro je da ih mijenjate svakih nekoliko dana. Sa starijom djecom vrlo korisna tehnika može biti samonagrađivanje.
Često nije dovoljno povećati učestalost poželjnih ponašanja, već je potrebno i smanjiti pojavljivanje nekih nepoželjnih ponašanja. Vrlo korisna tehnika za smanjenje neželjenog ponašanja hiperaktivne djece je "isključenje" (time - out).

Isključenje znači da maknete dijete iz konteksta u kojemu se ponašanje pojavilo i osigurate da provede dogovoreno vrijeme na neinteresantnom, ali sigurnome mjestu. Vrijeme u isključenju mora biti pošteno mjereno, a ako dijete nastavi s ponašanjem zbog kojeg je isključeno, štopericu treba staviti na početak. Vrijeme koje dijete mora provesti u isključenju ne smije biti predugo i treba biti u skladu s njegovom dobi (obično se preporučuje onoliko minuta koliko dijete ima godina, ako je ono još maleno).

Važno je znati da se djetetovo ponašanje ne može promijeniti preko noći. Ono se učilo i izgrađivalo godinama i bilo bi nerealno očekivati da se brzo promijeni. Vrlo često se događa da djeca u početku pokažu veliki otpor prema novim pravilima. Mnogi roditelji navode kako su, neposredno nakon što su počeli primjenjivati nove tehnike, broj i ozbiljnost nepoželjnih ponašanja porasli. Međutim, stanje će se sigurno popraviti ako ustrajete i dosljedno primjenjujete nove tehnike. Važno je da u obitelji postoji jedan jedinstveni set pravila koji će prihvaćati i primjenjivati svi odrasli članovi. Važno je da se isti set pravila primjenjuje na svu djecu u obitelji, bez obzira jesu li hiperaktivna ili ne, na isti način, u skladu s dobi pojedinog djeteta.

Bez obzira na teškoće koje imate s hiperaktivnim djetetom, potrebno je razvijati i održati pozitivan odnos s djetetom. Korisno je da pronađete neku ugodnu aktivnost sa svojim djetetom i uključujete se u nju što češće, barem nekoliko puta tjedno. Kada se djetetu omogući da izabere aktivnost za "svoje vrijeme" i preuzme inicijativu u aktivnosti, povećava se njegovo samopouzdanje .

Razvijte pozitivno samopoštovanje svoga djeteta
Hiperaktivna djeca mogu se osjećati dosta negativno povezano sa svojim sposobnostima. To ih često sputava da postignu uspjeh, a također da prepoznaju i prihvate da su u nekim stvarima dobri ili uspješni. Takav osjećaj kod djece nije začuđujući: zbog svojih dosadašnjih iskustava i različitosti od druge djece, hiperaktivna djeca često razvijaju nisko samopoštovanje. Zbog toga što imaju negativno mišljenje o sebi, kod hiperaktivne djece nikad se ne može pretjerati s pohvalama. Ona trebaju pomoć u tome da se kritički osvrnu na svoje neuspjehe, da ih uvide u pozitivnom svjetlu i na taj način promijene svoje osjećaje i sliku o sebi. Roditelji trebaju naučiti svoju djecu kako da budu pozitivna tako da im govore pozitivne stvari svaki dan.

Hiperaktivna djeca često su vrlo kreativna i imaju posebne talente. Njihove prednosti i snage moraju se prepoznati i iskoristiti, čak i kada se ti talenti ne uklapaju u roditeljska očekivanja. Otkrivanje, naglašavanje i njegovanje područja kompetencije hiperaktivnog djeteta vrlo je učinkovit način mijenjanja niskog samopoštovanja kod te djece.

Pružite djetetu rutinu, strukturu i predvidljivost
Hiperaktivna djeca dobro reagiraju na predvidljivost i strukturu. Jasni raspored za ustajanje ujutro, pisanje zadaće poslijepodne i ispunjavanje dnevnih obveza imaju pozitivan utjecaj na hiperaktivnu djecu. Unaprijed određena rutina učenja stvara podlogu za usvajanje dobrih navika u učenju. U idealnom slučaju, tijekom vremena unaprijed određenoga za učenje, ne bi smjelo biti dopušteno gledati televiziju ili prisutnost drugih distrakcija. Postupno, djeci treba prepuštati odgovornost za njihove obaveze.

Hiperaktivna djeca imaju koristi od jasnih i konzistentnih granica ponašanja koje postavljaju roditelji. Granice trebaju djetetu kako bi znalo na čemu je, jer je za hiperaktivnu djecu prevelik teret i stres ako se pravila stalno mijenjaju. Roditelji trebaju biti sigurni da djeca znaju pravila i način na koji ih trebaju slijediti pa im trebaju reći ako dođe do promjene u rutini. Svaka se promjena treba unaprijed planirati.
Oba roditelja moraju imati usklađene odgojne stavove i reakcije na različita ponašanja djeteta. To ponekad zahtijeva puno razgovora i planiranja. Kod starije djece korisno je da se i oni uključe u odluke o obiteljskim pravilima, nagradama i sankcijama. Time što sudjeluju u procesu odlučivanja, djeca počinju učiti dugoročne strategije u rješavanju problema.

Jasno komunicirajte s djetetom
Djeca koja su nepažljiva, impulzivna i koja se čine gluha za disciplinu, trebaju što jasniju komunikaciju i upute. Upute trebaju biti jednostavne, sažete i konzistentne. Ako očekujemo od djeteta da se samo ispravi i disciplinira, često ćemo završiti u konfliktu i svađi s njim, što nimalo ne pomaže niti popravlja stanje. Najučinkovitije su pozitivne upute, poput: "Stavi cipele u ormar", dok negativno formulirane upute, kao što je: "Nemoj ostavljati cipele posvuda", imaju malo efekta.

Jako je bitno da dijete zna pravila i način na koji ih može slijediti. Roditeljima je često vrlo teško biti odlučan i konzistentan s djecom. Ako se dijete naviklo da ne slijedi roditeljske upute, roditelji mogu pokušati nešto ili sve od navedenoga, kako bi bili sigurni da dijete čuje ono što su tražili od njega:

Držite ruke na ramenima djeteta dok mu govorite što želite da napravi.
Gledajte dijete u oči.
Govorite smirenim, ali odlučnim glasom.
Insistirajte na tome da dijete posluša i napravi to što mu govorite, te navedite razlog zbog kojega to želite.
Zapamtite da mumljanje, prigovaranje, raspravljanje, moljenje, vikanje ili nadglasavanje s televizijom neće nikamo dovesti.
Može pomoći ako od djeteta zatražite da ponovi što želite da učini.
Imajte realistična očekivanja
Umjesto da prenaglašavaju male probleme i stvaraju nepotrebnu nelagodu i napetost, roditelji bi se trebali usmjeriti na nekoliko istaknutih ponašanja djeteta koja su im najvažnija. Bitno je imati realistična očekivanja. Nije moguće i krajnje je neučinkovito pokušati promijeniti sva djetetova nepoželjna ponašanja istodobno. Kada se odlučite promijeniti neko ponašanje, odaberite jedno ili dva jasno definirana obrasca ponašanja i radite na samo njihovoj promjeni. Odabir tog ponašanja u velikoj mjeri ovisi o prioritetima u obitelji i stupnju vjerojatnosti da će to ponašanje imati dugoročne negativne posljedice za dijete (na primjer, udaranje druge djece).

Skrbite se za sebe
Hiperaktivna djeca mogu stvoriti goleme količine stresa u svojim obiteljima, a stres je pogodna podloga za pojavu nepoželjnog ponašanja. Jako je važno, iako ponekad nije lagano, ostati smiren. Roditelji trebaju obraćati pozornost na vlastite potrebe i potrebe druge djece u obitelji. Odmor, izlet, putovanje, prijatelji, hobiji i druge aktivnosti pomažu da se smanji razina stresa roditelja, braće i sestara.

Teškoće s učenjem

Hiperaktivnost, impulzivnost i teškoće s održavanjem pažnje mogu ozbiljno narušiti djetetovu sposobnost za učenje. Ta djeca često, osim ako su posebno inteligentna, počinju zaostajati za razredom, te razviju akademske probleme. To je, uz probleme u ponašanju, još jedan od razloga zbog kojih im se djeca rugaju i zbog kojih ih roditelji kažnjavaju. Hiperaktivna djeca zbog svojih poteškoća u školi mogu razviti osjećaj odbačenosti od vršnjaka, što samo dodatno pogoršava stanje.

Znatan postotak hiperaktivne djece ima specifične teškoće pri učenju, nadasve teškoće u čitanju i pisanju. S obzirom na to da se cijeli obrazovni sustav temelji na sposobnosti čitanja i pisanja, i da je uspješno čitanje i pisanje nužno za sudjelovanje u nastavi bilo kojeg predmeta, hiperaktivna djeca često imaju problema s ocjenama. Jednom kada zaostanu za vršnjacima, vrlo teško to nadoknađuju. Osim što im medij putem kojeg se znanje prenosi stvara poteškoće, oni zbog svog poremećaja imaju i niz drugih problema. Ne mogu se koncentrirati jednako dugo kao njihovi vršnjaci. Buka i pokreti oko njih vrlo im lako skreću pažnju. Vrlo često propuste važne informacije ili upute što im ih daje učitelj jer su zaokupljeni razmišljanjem o nečem drugom. Mnogi od njih imaju vrlo neuredan i nečitljiv rukopis, što im stvara dodatne teškoće. Oni ga i sami vrlo teško razumiju i čitaju, a vrlo često zbog rukopisa dobivaju i kritiku od nastavnika.
Kako bi se preveniralo razvijanje daljnjih problema, bitno je da nastavnici razumiju specifičan način funkcioniranja hiperaktivne djece koji često negativno utječe na školski uradak i općenito na izvršavanje obveza i odgovornosti. Zato je potrebno kontaktirati s nastavnicima kako bi se lakše razlikovala ponašanja koja proizlaze iz hiperaktivnosti, prevenirao razvoj sekundarne patološke nadgradnje i djetetu se primjereno pomoglo.

Istraživanja provedena u SAD-u pokazala su da hiperaktivna djeca imaju ove probleme povezane s učenjem:

90% hiperaktivne djece pokazuje smanjenu produktivnost u školskom radu,
90% hiperaktivne djece postiže snižen uspjeh u školi,
20% hiperaktivne djece ima teškoće s čitanjem,
60% hiperaktivne djece ima ozbiljne teškoće s rukopisom,
30% hiperaktivne djece prekida školovanje,
5% djece s poremećajem hiperaktivnosti završava fakultetsko obrazovanje, za razliku od 25% djece iz opće populacije.

Savjeti za nastavnike

Akademsko postignuće jednako je važno hiperaktivnomu, kao i svakom drugom djetetu. Hiperaktivna djeca trebaju visoku razinu strukture u situaciji učenja. Djetetu se može pomoći tako da se s njim dogovori svakodnevni raspored i rutina u izvršavanju školskih zadataka. U razrednoj sredini dobro je potaknuti svu djecu, pa tako i hiperaktivno dijete, da bilježe što imaju za zadaću i povremeno treba provjeravati je li dijete sve zabilježilo.

Preporučuje se hiperaktivno dijete smjestiti u prvu klupu i poticati ga da ima što manje stvari na stolu. Naime, u prvoj klupi ono je jače fokusirano na nastavnika i manja je mogućnost interakcije s drugom djecom tijekom nastavnog sata.

Poželjno je da dijete ne sjedi pokraj prozora ili vrata jer će podražaji izvan učionice snažno utjecati na fokus pažnje djeteta.
Tijekom nastavnog sata dobro je postavljati više potpitanja hiperaktivnom djetetu, vraćajući pažnju djeteta na nastavni proces. Također, bitno je usmjeriti se na pozitivno, na ono što je dijete napravilo, na zadatke koje je uspješno završilo, a ne na ono što nije napravilo ili u čemu je pogriješilo. Usmjeravanje na pozitivno povećava motivaciju djetetu i jača njegov osjećaj kompetencije i postignuća.

Većina poteškoća s hiperaktivnom djecom proizlazi iz njihove smanjene sposobnosti da slijede pravila, zbog čega dolazi do remećenja discipline u razredu.

Iako je svako hiperaktivno dijete jedinstveno, postoje neka načela koja će olakšati poštovanje razrednih norma samom djetetu, a time će ujedno olakšati rad i nastavniku i ostaloj djeci:

Pojasnite djeci pravila ponašanja u razredu. Pravila su važna i bitno je djeci dati informaciju o tome što nastavnik očekuje od njih. Ta pravila trebaju biti pozitivna, izražena u terminima poželjnih ponašanja. Poželjno ih je napisati i izložiti, tako da ih sva djeca vide. Ne preporučuje se izricati više od pet pravila.
Osobito je bitan naglasak na potkrepljivanju poželjnih, pozitivnih ponašanja. Povratna informacija o ponašanju učenika mora slijediti neposredno nakon ponašanja, i biti vezana uz specifično ponašanje (npr. dizanje ruke kad dijete nešto želi reći). S djetetom se možete dogovoriti o sustavu nagrada, što može uključivati više mogućih nagrada, pa se djetetu omogućuje određena sloboda izbora.
Ustanovite s djetetom jasnu hijerarhiju sankcija za nepoželjna ponašanja jer mu to omogućuje da dobije povratnu informaciju o svojem ponašanju i "sljedećem koraku". U hijerarhiju uključite planirano ignoriranje i vremenski ograničen time-out.
Pohvalite i ohrabrite pozitivnu pažnju.
Komunicirajte s djetetom na asertivan način, jasno izražavajući svoju potrebu na neagresivan način. Izbjegavajte ismijavanje, prodike ili kritiziranje.
Razlikujte nemogućnost od neposlušnosti. Na primjer, kada dijete kaže "ne znam" ili "ne mogu", ono treba poduku ili pomoć. "Neću" ili "ne želim" zahtijeva prije dogovorenu sankciju.
Imajte prioritete. Nemojte se fokusirati na više od tri ponašanja odjednom.
Ignorirajte nepoželjna ponašanja kako biste ih uklonili iz djetetova repertoara ponašanja i onemogućili da ih ono rabi za privlačenje negativne pažnje.
Pravila u učenju:

Razdijelite gradivo na manje dijelove. Postavljeni ciljevi u učenju trebaju biti realistični i ostvarivi.
Kod akademskog uspjeha hiperaktivne djece planiranje je iznimno bitno. Ono djetetu daje strukturu i olakšava učenje.
Složene upute pri rješavanju zadataka ili testova razbijte u više jednostavnijih uputa. Pitajte hiperaktivnog učenika da ponovi što treba raditi kako biste provjerili razumijevanje zadatka. Kod mlađe djece preporučuje se da se upute daju jedna po jedna.
Preferirajte usmeno ispitivanje. Hiperaktivna djeca postižu bolje rezultate i bolje će pokazati svoje znanje usmenim odgovaranjem. Smanjite broj pismenih zadataka, i ako je potrebno, produljite vrijeme rada hiperaktivnom djetetu.
Kada dajete upute cijelom razredu, stanite kraj hiperaktivnog učenika dok to radite. Za objašnjavanje zadatka koristite se njegovom knjigom, tekom, radnom bilježnicom kao primjerom.
Hiperaktivna djeca često imaju nisko samopoštovanje koje dovodi do izbjegavanja rada u školi zbog straha od neuspjeha. Često takva djeca imaju i teškoća s učenjem, ne zbog nedostatka sposobnosti već zbog emocionalnih teškoća. Ako učenik postiže loše rezultate, smanjite opseg zadanog materijala, a ne njegovu težinu. Također, kod takve djece je korisno usmjeravanje na pozitivne karakteristike i postignuća.

Hiperaktivnoj djeci može se smanjiti frustracija tijekom nastave omogućavajući kratke pauze, ili izlazak iz razreda. Također, takvo dijete može dobiti i neke posebne obveze, poput vođenja brige o kredi ili spužvi, koje mu omogućavaju promjene aktivnosti, daju mu osjećaj važnosti i smanjuju napetost i nemir.

Hiperaktivna djeca trebaju prijatelje jednako kao i druga djeca. Ponekad ona nemaju adekvatne socijalne vještine ili ih rabe na pogrešan način. Socijalne vještine mogu se učiti i razvijati i u razrednoj sredini, od čega će koristi imati sva djeca.

Unutar razreda, kroz igru i slobodne aktivnosti možete:

poučavati djecu nenasilnom rješavanju sukoba,
poučavati djecu asertivnosti,
poticati razvoj socijalnih vještina kroz rad u malim grupama. Takav rad, zasigurno, zahtijeva stalni nadzor i praćenje procesa koji se odvijaju u malim grupama. Napravite fleksibilne grupe i osigurajte da hiperaktivna djeca rade s drugom djecom,
potaknuti djecu da si međusobno pomažu (na primjer, da se međusobno podučavaju u matematici, čitanju); te se aktivnosti trebaju nadgledati i preporučuje se da se djeca izmjenjuju u tome.
poticati sagledavanje situacije iz drugog kuta,
biti model prema kojem djeca mogu učiti dobre socijalne vještine¸i sami rabite pozitivne komentare o radu učenika, interakcije i atribute,
usvojiti načelo da je svaki učenik vrijedan član grupe; nastojite poticati suradnju, a ne kompeticiju u razredu.
Hiperaktivna djeca mogu biti iznimno zahtjevni učenici. Za nastavnike je važno imati na umu da ta djeca imaju ozbiljan problem. Većini ljudi ta je perspektiva strana jer se ne radi o sljepoći, gluhoći, invaliditetu ili cerebralnoj paralizi. No, iako se na prvi pogled čini da je s hiperaktivnom djecom fizički sve u redu, specifičan način funkcioniranja njihova središnjeg živčanog sustava stvara više problema u njihovu svakodnevnom funkcioniranju. Hiperaktivno će dijete uspješno učiti u sredini koja podržava individualne razlike unutar fleksibilnog, strukturiranog pristupa, dok će usmjeravanje na razlike dovesti do njihove stigmatizacije i osamljivanja. Važno je razumijevanje i adekvatno reagiranje na djetetove uspjehe i njihovo vrednovanje. Hiperaktivna djeca dobro reagiraju na brižan stav nastavnika i, kao posljedica toga, visoko su motivirana i postižu sjajne rezultate.
Za uspješno školovanje hiperaktivnog djeteta od iznimnog je značenja suradnja roditelja i nastavnika. Roditelji trebaju biti upoznati sa školskom rutinom i očekivanjima koja su postavljena pred dijete. Međusobna podrška roditelja i nastavnika je presudna, i obje strane mogu naučiti jedna od druge: o efektivnim načinima rješavanja nekih nepoželjnih ponašanja, snagama djeteta i pozitivnim stranama, motivaciji djeteta. Pri tome, osim otvorene i efektivne komunikacije informativka može biti korisna za razmjenu informacija o postignuću, zadaćama ili mogućim teškoćama.

Hiperaktivna djeca i teškoće u stvaranju prijateljstava

Mnoga djeca s poremećajem pažnje i hiperaktivnosti imaju vrlo malo prijatelja i na njih se često gleda kao na "drugu vrstu". Njihovi problemi često su rezultat njihove impulzivnosti i kratkog opsega pažnje zbog kojih oni nisu u stanju naučiti socijalna pravila niti prepoznavati socijalne znakove i poruke. Ova djeca su vrlo često bolno svjesna svoje izoliranosti i odbačenosti te svoje nesposobnosti za zadrže prijatelje, pokušavaju to promijeniti, ali ne znaju kako i nisu to u stanju sami učiniti.

Ukoliko se ovoj djeci pruži dodatna pomoć, ona često mogu naučiti imati uspješne socijalne odnose. Mora im se pomoći da nauče ono što je većina djece uspješno naučila spontano, bez razmišljanja. U tome im puno mogu pomoći roditelji i nastavnici. Hiperaktivnoj djeci je često potrebno dati specifične i jasne instrukcije. Može im se, na primjer, reći: "Prvo odi i stani pokraj grupe djece. Stoj tiho i neko vrijeme jako pažljivo slušaj. Kada budeš siguran da znaš o čemu oni pričaju i kada si dobro razmislio o tome što im želiš reći u vezi toga, pričekaj prikladnu stanku u razgovoru i onda im reci kako se slažeš s onim što su rekli, jer ... ili, kako si i ti doživio slično ..." Vrlo je važno da ova pomoć bude pružena na nekritizirajući, podržavajući i pozitivan način. Možda ovo zvuči pretjerano, ali može biti od velike koristi odbačenom i usamljenom djetetu koje žudi za prijateljima. Ima djece čije je ponašanje uslijed ovog poremećaja bilo toliko loše da su ih drugi (i djeca i odrasli) konstantno odbacivali jer nisu mogli tolerirati njihovo nametajuće, razarajuće i često nasilno ponašanje.

Neprestani neuspjesi i odbijanje djeteta od strane vršnjaka može katastrofalno utjecati na djetetovo samopoštovanje, kao i na njegovo daljnje ponašanje.

Savjeti za roditelje
Roditelji mogu pomoći svojoj djeci u razvijanju pozitivnih socijalnih vještina. Kako to učiniti?

Vježbajte dobre socijalne vještine kod kuće. Odredite, u dogovoru s djetetom, jedno ili dva socijalna ponašanja koja želite pojačati u repertoaru ponašanja svog djeteta prema drugoj djeci. To može biti dijeljenje igračaka, tiho pričanje, ne zapovijedanje, ne upadanje u riječ i slično. Uspostavite program nagrađivanja tih ponašanja.
Nekoliko puta svakog tjedna odvojite nekoliko minuta da s djetetom uvježbavate odabrana ponašanja. Objasnite djetetu vještinu koju biste željeli da pokuša upotrijebiti. Odglumite situaciju u kojoj ćete Vi biti dijete i na taj način pokažite djetetu kako da koristi tu vještinu. Zatim neka dijete isproba novu vještinu pred Vama. Ohrabrite i potaknite dijete da upotrijebi novo naučenu vještinu kad se slijedeći put bude igralo s nekim djetetom.
Kad god imate priliku, promatrajte svoje dijete u igri s drugom djecom, braćom ili sestrama. Činite to češće nego inače. Kad god opazite da je dijete upotrijebilo nove vještine, pohvalite ga ili nagradite. Pazite da pritom ne prekidate dinamiku igre. Ponekad je bolje pozvati dijete na stranu i tamo ga nagraditi, kako djetetu ne bi bilo neugodno.
Vaše dijete ne mora biti najpopularnije među vršnjacima. Popularnost nije toliko bitna kao prijateljstvo. Bolji cilj od popularnosti može biti potaknuti prijateljstva kod svog djeteta.
Potaknite svoje dijete da poslije škole ili vikendom pozove kod sebe nekog od svojih vršnjaka. Ukoliko Vaše dijete ima ozbiljnih problema sa socijalnim vještinama, isplanirajte i strukturirajte vrijeme koje će djeca provesti zajedno. Na primjer, isplanirajte odlazak u kino, igranje društvenih igara, pripremite posebne sendviče, pripremite smjesu za modeliranje ili bilo što drugo za što mislite da bi drugo dijete u tome moglo uživati. Važno je da aktivnost bude strukturirana i da bude pod Vašom stalnom supervizijom. Ovakav strukturirani kontakt može potaknuti prijateljstvo između Vašeg djeteta i njegovog vršnjaka.
Kada je kod Vas neki prijatelj Vašeg djeteta, nadgledajte aktivnosti kojima se djeca bave. U trenutku kada primijetite da njihova interakcija izmiče kontroli, prekinite igru i ponudite djeci da nešto pojedu ili im ponudite neku mirniju, strukturiranu aktivnost.
Učinite sve što možete da izbjegnete da Vaše dijete vidi primjer agresivnog ponašanja u kući. Pripazite na vlastito ponašanje i ponašanje drugih ukućana, kako se ne bi dogodilo da nesvjesno modelirate agresivno ponašanje svog djeteta, bilo da se radi o vikanju, govorenju uvredljivih ili prostih riječi ili o bacanju stvari. Također, trebate pažljivije nadgledati što Vaše dijete gleda na televiziji. Ukoliko ne možete izbjeći da Vaše dijete gleda agresivno ponašanje na televiziji, iskoristite takve scene za to da ukažete djetetu na to koje je ponašanje neprihvatljivo i koje ponašanje druga djeca ne vole.
Pokušajte spriječiti druženje Vašeg djeteta s drugom djecom koja su agresivna. Potaknite svoje dijete na druženje s djecom koja će biti pozitivan model za odnose među vršnjacima.
Uključite svoje dijete u organizirane aktivnosti u Vašoj zajednici, kao što su izviđači, sportski klubovi, folklor. Pokušajte odabrati one aktivnosti koje su strukturirane i pod supervizijom odrasle osobe, po mogućnosti s malim grupama djece. Izbjegavajte one aktivnosti koje zahtijevaju koordinirane napore s drugom djecom ili koje imaju složena pravila da bi se postigao uspjeh. Takve bi aktivnosti mogle biti prezahtjevne za hiperaktivno dijete. Također, bolje je odabrati one aktivnosti koje uključuju što manje kompeticije. Natjecanje izaziva povećano uzbuđenje, što kod hiperaktivne djece može povećati učestalost neorganiziranog ponašanja.
Pomaganje hiperaktivnom djetetu da riješi probleme u odnosima s drugom djecom može biti vrlo težak zadatak. Budite realni u Vašim očekivanjima koja se tiču promjene u ovom području. Tražite bilo koju priliku da organizirate situacije u kojima će Vaše dijete imati šansu za pozitivne kontakte s vršnjacima. Izbjegavajte situacije u kojima je vjerojatno da će doći do socijalnog neuspjeha. Vaši napori na kraju ipak mogu dovesti do pozitivnijih odnosa Vašeg djeteta s vršnjacima te do kvalitetnijih prijateljstava.

Osnovni principi odgoja hiperaktivne djece

Hiperaktivna djeca nemaju poteškoća s nedostatkom vještina ili sa znanjem, pa tako pokazivanje djetetu kako da napravi nešto, neće biti od prevelike pomoći. Umjesto toga efikasnije je dati jasne upute, reorganizirati zadatke tako da budu interesantniji ili da više motiviraju dijete, preusmjeriti dječje ponašanje prema budućim ciljevima umjesto prema neposrednoj gratifikaciji i pružiti neposredne nagrade za izvršene zadatke ili poštivanje pravila.

Neposredna povratna informacija i posljedice
Kada je hiperaktivno dijete suočeno sa zadatkom koji mu je neprivlačan, težak ili dosadan, ono će osjetiti potrebu da radi nešto drugo. Ukoliko želite da dijete nastavi zadanu aktivnost, morate dati pozitivnu povratnu informaciju i posljedice koje će zadatak učiniti privlačnijim ili isplativijim za dijete, kao i blage negativne posljedice ukoliko dijete odustane od zadatka. Slično tome, kada želite promijeniti nepoželjna ponašanja, morate djetetu pružiti nagrade i povratnu informaciju kada se ponaša na poželjan način i brze negativne posljedice za nepoželjno ponašanje.

Pozitivna povratna informacija može biti u obliku pohvale sve dok jasno i specifično kažete što je dijete učinilo pozitivno. Ona također može biti i u obliku fizičke nježnosti. U nekim slučajevima ona može uključivati i nagrade, poput specijalnih privilegija ili sustava prema kojem dijete zaradi bodove da dobije posebne privilegije, jer sama pohvala neće dovoljno motivirati dijete da ostane u nekoj zadanoj aktivnosti. Bez obzira na to koju vrstu povratne informacije dajete, ona će biti to uspješnija što je neposrednija određenom ponašanju.

Pružajte češće povratnu informaciju
Hiperaktivna djeca ne samo da trebaju povratne informacije i posljedice brže nego druga djeca, nego i češće. Neposredne posljedice mogu biti učinkovite čak i kada su povremene, no bolje djeluju na dijete ako su česte.

Iskreno govoreći, pretjerivanje u tome može biti iritantno za dijete i zamorno za Vas, no nužno je da to činite toliko često koliko Vam dozvoljava raspored, energija i raspoloživo vrijeme, ako želite promijeniti neko važno nepoželjno ponašanje. Na primjer, umjesto da čekate da pohvalite dijete koje ima ozbiljnih poteškoća u završavanju cijele zadaće ili da požurujete dijete nakon što piše zadaću nekoliko sati, a koju je moglo završiti u 20 minuta, recite djetetu da ćete mu dati jedan bod za svaki riješeni zadatak iz matematike, a bodovi se zbrajaju za ostvarenje neke privilegije. Za pisanje cjelokupne zadaće također dajte razumni vremenski period, 20 minuta, i recite da ukoliko istekne vrijeme, dijete će biti kažnjeno s jednim bodom za svaki neriješeni zadatak. Tijekom rada hvalite dijete za to što piše zadaću i ohrabrujte ga za nastavak daljnjeg rada dok bilježite bodove.

Često su roditelji vrlo zaposleni i okupirani svakodnevnim obavezama, te zaborave provjeravati dijete. Tome se može doskočiti tako da postavite male podsjetnike na mjestima gdje često boravite i svaki puta kada vidite podsjetnik, komentirajte ponašanje djeteta u tom trenutku.

Koristite veće i snažne posljedice
Vaše hiperaktivno dijete treba snažnije posljedice nego druga djeca, kako bi ga se potaknulo da završi neki zadatak, poštuje pravila ili da se dobro ponaša. Te posljedice mogu uključivati fizičku pažnju, privilegije, posebne slatkiše, bodove, materijalne nagrade poput sitnih igračaka koje djeca skupljaju ili povremeno čak i novca.
Ovo se može kositi s uobičajenim stavom da se djecu ne treba često materijalno nagrađivati jer takve nagrade mogu smanjiti unutrašnje nagrade djeteta poput čitanja, želje da usrećimo prijatelje ili roditelje, ponos kada svladamo novu vještinu. No, takve unutrašnje nagrade imaju ograničen utjecaj na hiperaktivnu djecu. Naime, priroda samog poremećaja zahtijeva da se koriste veće, značajnije i ponekad materijalne posljedice kako bi se razvila i održavala pozitivna ponašanja kod hiperaktivnog djeteta.

Koristite poticaje prije kazne
Roditelji obično pribjegavaju kazni kada se dijete loše ponaša. To je efikasno kod djece koja nisu hiperaktivna, koja se tu i tamo loše ponašaju, pa tako doživljavaju malo kazni. No, hiperaktivna djeca se češće ne ponašaju u skladu s normom i radi toga doživljavaju veliku količinu negativnih posljedica. Kazna, kada se koristi sama za sebe, bez nagrada i pozitivnih povratnih informacija, relativno je neefikasna metoda promjene ponašanja. Obično dovodi do loših osjećaja i neprijateljstva.

Važno je da zapamtite da kod hiperaktivne djece vrijedi pravilo pozitivno prije negativnog. Imajte na umu da hiperaktivno dijete doživi jako puno negativnih reakcija i kazni od osoba koje ne razumiju njegov poremećaj i da će ga samo adekvatni poticaji i nagrade naučiti što Vi očekujete od njega.

Kada želite promijeniti nepoželjno ponašanje, odlučite kojim pozitivnim ponašanjem će dijete zamijeniti to nepoželjno ponašanje. Nakon toga pomnije pratite kada se to poželjno ponašanje javlja, i kada se dijete ponaša na taj način, više pohvaljujte i nagrađujte dijete. Nakon što ste konzistentno nagrađivali novo ponašanje barem jedan tjedan, možete početi kažnjavati suprotno ponašanje. Čak i tada pokušajte koristiti blagu kaznu kao što je gubitak privilegije ili neke aktivnosti, ili kratki time-out, i nastojte održati balans između kazni i nagrada: jedna kazna za dvije ili tri pohvale ili nagrade. Kažnjavajte konzistentno ali selektivno, samo za pojavljivanje tog jednog određenog ponašanja.

Nastojte biti konzistentni
Najteži korak u odgoju djece je konzistentnost. No, da bi se neka ponašanja promijenila ili počela češće javljati, nužno je da koristimo iste strategije svaki puta. Biti konzistentan znači četiri važne stvari:

svaki puta reagirati na određenu situaciju, odnosno ponašanje
ne prebrzo odustati kada započnete s promjenom nekog ponašanja
svaki puta reagirati na isti način, bez obzira na promijenjenu okolinu
oba roditelja trebaju koristiti istu metodu
Nepredvidljivost ili kapriciranje u nastojanju da se postave pravila neće dovesti do promjene. Isto tako, reagirajte na isti način i kod kuće i u javnosti, bez obzira što drugi misle ili govore, jer oni ne odgajaju Vaše dijete. Promjene zahtijevaju vremena, i nemojte izgubiti nadu ako se stvari sporo mijenjaju. Naposlijetku, pokušajte održati ujedinjenu roditeljsku frontu, koliko Vam dozvoljavaju različiti roditeljski stilovi.

Imajte na umu da je hiperaktivno dijete osjetljivo na posljedice i povratne informacije, dok je puno manje osjetljivo na razloge i objašnjavanje racionala nekih postupaka, nego ostala djeca. Iz tog razloga reagirajte brzo, često i konzistentno što će dovesti do boljeg ponašanja. Razgovori i prigovaranja dovode do otpora, a ne do poslušnosti.

Imajte na umu prirodu poremećaja
Ponekad, kada su roditelji suočeni s teško odgojivim hiperaktivnim djetetom, mogu izgubiti iz vida stvarni problem. Mogu se razbjesniti, ljutiti, osjećati se nelagodno ili se spustiti na dječju razinu i svađati se s djetetom kao što bi to radilo drugo dijete. Cijelo vrijeme morate imati na umu da ste Vi odrasla osoba, Vi ste učitelj i skrbnik djeteta s poremećajem. Ako jedno od vas dvoje treba imati kontrolu nad situacijom, u svakom slučaju ste to Vi.

Jedan od načina da ostanete smireni je da se pokušate distancirati od situacije i sagledati je kroz oči stranca - vidjeti roditelja koji pokušava riješiti problem s djetetom koje ima poteškoća u ponašanju. Ukoliko Vam to uspije, moći ćete reagirati pravednije i razumnije, nego ako se uzrujate.

To je teško i pokušajte se svaki dan prisjetiti da Vaše dijete ima poteškoća, osobito u situacijama kada pokušavate riješiti neko nepoželjno ponašanje.

Nemojte dozvoliti da Vaš vlastiti osjećaj vrijednosti postane vezan uz to jeste li uspjeli pobijediti neko ponašanje ili ne. Ostanite smireni, razvijte smisao za humor vezan uz problem. Ponekad to znači da čak i odete u drugu prostoriju i maknete se iz situacije dok ne zadobijete kontrolu nad svojim osjećajima. Nikako nemojte zaključiti da ste Vi loš roditelj kada situacija izmakne kontroli ili ne završi onako kako biste htjeli.

Vježbajte opraštanje
Opraštanje je najvažniji princip u odgoju djeteta, no često ga je jako teško provoditi u svakodnevnom životu. Vježbanje opraštanja znači tri stvari. Prvo, svaki dan nakon što stavite hiperaktivno dijete spavati, uzmite nekoliko trenutaka i razmislite o djetetovim "prijestupima" i oprostite mu. Pustite da Vas prođu osjećaji ljutnje, razočaranja, zamjeranja, povrede. Dijete ne može uvijek kontrolirati svoje ponašanje i zavređuje da mu oprostite. To ne znači da nije odgovorno za svoje ponašanje, ali znači da se Vi trebate riješiti gorčine koja se uz to veže.

Drugo, usmjerite se na opraštanje drugima koji nisu razumjeli poteškoće Vašeg hiperaktivnog djeteta te su radi toga reagirali neadekvatno, ofenzivno ili su jednostavno etiketirali Vaše dijete kao lijeno ili neodgojeno. Vi znate bolje od toga i zauzmite se za svoje dijete, ali ne dopustite da pri tome na Vas djeluje ljutnja ili tuga.

I, naposlijetku, naučite sami sebi oprostiti za pogreške koje ste napravili u odgoju tog dana. Hiperaktivna djeca imaju sposobnost da pobude najgore u nama kao roditeljima, što često dovodi do toga da se roditelji osjećaju krivima radi vlastitih grešaka. Bez da si dozvolite da ponavljate iste greške bez posljedica, pustite samookrivljavanje, sram, poniženje, tugu ili ljutnju koja prati ovaj aspekt samo-evaluacije. Zamijenite te osjećaje iskrenom procjenom svog roditeljskog funkcioniranja tog dana, identificirajući područja koja su poboljšana.

Tretman djece s poremećajem pažnje

Hiperaktivna djeca imaju teškoće koje mogu uzrokovati ozbiljne probleme njima i drugim ljudima, ali su ona u svim drugim aspektima normalna djeca. Ona imaju misli, osjećaje, želje i snove, kao i svi drugi ljudi. Iako je izrazito važno da dijete s ovim poremećajem bude identificirano kako bi se njemu i njegovoj obitelji mogao pružiti adekvatan tretman, postoji ozbiljan rizik dobivanja dijagnoze koji se sastoji u tome da se na dijete, jednom kada se postavi dijagnoza, često gleda samo u terminima te dijagnoze. Djeca s teškoćama i deficitima bilo koje vrste jesu, prvo i osnovno - djeca, a ne poremećaji ili sindromi.

Mnogi simptomi i karakteristike hiperaktivne djece mogu se preokrenuti u njihovu prednost. Budućnost djece s ovim poremećajem ne treba biti crna. Vodeći računa o djetetovim snagama i slabostima te uz osiguravanje adekvatne pomoći, obitelj i stručnjaci mogu zajedno postići da hiperaktivno dijete postane svjesno svih svojih potencijala i da bude u mogućnosti voditi sretan i uspješan život.

Iva Prvčić, prof. psiholog, Mihaela Rister, prof. psiholog
objavljeno u 'Vaše zdravlje', Oktal Pharma