ADHD - osnove

 Što je ADHD

Poremećaj pozornosti s hiperaktivnošću (u daljnjem tekstu ADHD, od engl. naziva Attention Deficit/ Hiperactivity Disorder) općenito se smatra neurobiološkim poremećajem. ADHD se u literaturi može naći i pod nazivom "hiperkinetički sindrom" ili "minimalna cerebralna disfunkcija". Karakterizira ga nemogućnost održavanja usmjerene pozornosti, impulzivnost i hiperaktivnost. Prema posljednjim kriterijima dijagnosticiranja ADHD-a, postoje tri vrste ovog poremećaja:

• ADHD s kombiniranim karakteristikama hiperaktivnosti, impulzivnosti i pomanjkanja pozornosti;
• ADHD s pomanjkanjem pozornosti kao primarnom karakteristikom;
• ADHD s impulzivnošću i hiperaktivnošću kao primarnim karakteristikama.

Prva i treća vrsta se najćešče i najlakše identificiraju i dijagnosticiraju, zbog vrlo vidljivih simptoma koje djeca pokazuju. Takva djeca su vrlo glasna, konstantno u pokretu, često se bave i opasnim aktivnostima te često grubo i nepristojno odgovaraju odraslima. Druga grupa, u kojoj se vrlo često nalaze ženska djeca, obuhvaća tzv. "tihe sanjare". Takva djeca gube stvari, ne mogu raditi samostalno, ne završavaju svoje zadatke i često budu izgubljena u vlastitim mislima.
Procjene znanstvenika kreću se od 1-20% djece ispod 18 godina kod kojih se pojavljuje ADHD. Opće prihvačena procjena je da se tu radi o 3-5% djece, što otprilike predstavlja jedno do troje djece s ADHD-om u učionicama od 30 učenika. Poremećaj je češći kod dječaka nego kod djevojčica.

Što uzrokuje ADHD
Točni uzroci poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću slabo su poznati, no vjeruje se da su simptomi povezani s kemijskom neravnotežom u mozgu. U mnogim slučajevima i genetsko nasljede igra veliku ulogu, jer je otkriveno da se poremećaj ponavlja unutar obitelji, no postoje i mnogi čimbenici koji nisu genetske prirode. Primjerice, uzrok pojavljivanja ADHD-a može biti konzumiranje droga ili alkohola ili neki drugi problem za vrijeme majčine trudnoće, porodajna trauma, zlostavljanje u djetinjstvu, ozljede mozga kao posljedice nesreća, meningitis, encefalitis ili pak neki psihološki poremećaji.
Roditelji i učitelji ne uzrokuju ADHD.Ipak postoji mnogo stvari u kojima im mogu pomoći u rješavanju njihovih problema vezanih za ADHD.

Simptomi ADHD-a
• Pomanjkanje pozornosti
• Impulzivnost
• Hiperaktivnost

Pomanjkanje pozornosti
Dijete sa ADHD se uobičajeno opisuje kao osoba koja ima slabu koncentraciju i pozornost. U stvarnosti, pomanjkanje pozornosti i pažljivost nisu sinonimi. Pomanjkanje pozornosti se odnosi na slabu koncentraciju i lakoća kojom se djeca odvače od svojih zadataka. Pozornost, u drugu ruku, je proces koji ima različite dijelove. Fokusiramo se (odabiremo nešto na što ćemo obratiti pozornost), odabiremo (uzimamo nešto što treba našu pozornost u tom trenutku), pratimo (pozorni smo koliko god je to potrebno). Isto tako se i opiremo (izbjegavamo stvari koje odvlače našu pozornost od onog gdje treba biti) i prebacujemo se (prebacujemo našu pozornost na nešto drugo kada je to potrebno).

Kada kažemo za nekoga da je rastersen,kažemo da je dio procesa pozornosti te osobe prekinut. Djeca s ADHD –om mogu imati problema s jednim ili više dijelova procesa pozornosti. Neka djeca mogu imati problema s koncentriranje na zadatke (pogotovo ako su rutinski ili dosadni). Druga mogu imati problema jer ne znaju kako početi zadatak.Neka se, pak, mogu izgubiti tijekom zadatka.Pažljivi promatrač može vidjeti gdje se proces prekida za pojedino dijete.

Djeca pokazuju sljedeće simptome:
• ne uspijevaju obraćati pozornost na detalje
• imaju problema s održavanjem pažnje u zadacima ili igri
• ne slušaju kad im se priča
• ne prate upute i ne uspijevaju napraviti školske zadaće,kućne poslove ili obveze na poslu
• imaju problema s organiziranjem poslova i drugih aktivnosti
• izbjegavaju, ne vole ili nerado obavljaju zadatke koji zahtijevaju neprekidan mentalni napor (kao što su škloski rad ili domaće zadaće)
• gube stvari vezane za školu i igru (npr. Igračke,olovke knjige)
• lako im pozornost odvlače nebitne stvari
• vrlo su zaboravljivi u dnevnim aktivnostima

Hiperaktivnost
Pretjerana aktivnost je najvidjljiviji znak ADHD –a.Hiperaktivni predškolac se opisuje kao pun energije i stalno u pokretu. S godinama aktivnost manje-više slabi. U adolescenciji i kasnije pretjerana aktivnost izgleda kao uznemirenost.

Simptomi koje pokazuju hiperaktivna djeca
• mašu rukama i nogama ili se vrpolje na stolici
• napuštaju mjesto u učionici ili na drugim mjestima gdje se očekuje da sjede
• trče naokolo ili se penju u situacijama u kojim to nije prikladno
• ne mogu se igrati u tišini
• pretjerano pričaju

Impulsivnost
Kada ljudi kažu za nekog da je impulsivan, misle na umnu impulsivnost, što je djelovanje bez razmišljanja. Impulsivnost kod djece s ADHD- om je malo drukčije. Takva djeca reagiraju prije nego promisle, zato što imaju problema s čekanjem ili odgadanjem. Impulsivnost tjera tu djecu da pričaju prije reda, prekidaju druge, i prakticiraju «riskantno ponašanje».Impulsivna često djeca prelaze čestu bez gledanja ili se penju na vrlo visoko drveće.Iako je takvo ponašanje riskantno, dijete nije osoba sklona riskantnom ponašanju već dijete koje ima problema s kontroliranjem impulsa.Često se djeca iznenade kad se nadu u opasnoj situaciji i ne znaju kako da se iz nje izvuku.

Impulsivna djeca pokazuju sljedeće simptome:
• odgovaraju prije nego što je pitanje završeno
• teško čekaju red (u razgovoru ili igri)
• prekidaju druge (u razgovoru ili igri)

Sa problemima s hiperaktivnošću dolazi i do još nekih dodatnih problema. Ovisno o djetetovoj starosti i stupnju razvoja, roditelji i učitelji mogu primjetiti nizak prag frustracije, sklonost šefovanju, izljeve bijesa, teškoće u poštivanju pravila, neorganiziranost, društveno odbacivanje, manjak samopuzdanja,nedovoljnog iskorištavanja vlastitog potencijala.

Dijagnosticiranje ADHD-a
Kod predškolske djece vrlo je teško dijagnosticirati ADHD, jer normalno ponašanje male djece često ukljućuje gotovo sve simptome poremećaja pozornosti. Dijagnoza ADHD-a uglavnom se postavlja kod djece izmedu 6 i 12 godina starosti. Dijagnosticiranje poremećaja kod djece ove dobne skupine lakše je jer simptomi postaju vidljiviji u školskom okruženju. Kako bi se utvrdio djetetov neurološki i psihološki status, potrebno je napraviti niz pretraga. Pravilna ADHD dijagnoza ukljućuje sljedeće elemente:

1. Temeljita osobna i obiteljska povijest bolesti
2. Fizički pregled
3. Razgovori s roditeljima, djetetom i učiteljima
4. Ocjene ponašanja dane od strane roditelja i učitelja
5. Promatranje djeteta
6. Razni psihološki testovi,za mjerenje IQ-a kao i prisutnost specificnih problema s učenjem

Na te pretrage upućuje uglavnom pedijatar uz eventualnu suradnju s neurologom ili psihijatrom. Nadalje, psiholog ispituje intelektualne sposobnosti djeteta, vještinu obrade informacija, kao i verbalne te motoričke sposobnosti. Rezultatima pretraga uvelike mogu pomoći i zapažanja roditelja, učitelja u školi i drugih koji imaju redovan kontakt s djetetom. Da bi roditeljima bilo jasnije, u donjoj su tablici navedeni stručnjaci koji mogu dijagnosticirati ADHD te načini na koje oni mogu pomoći.

Tinejdžeri u dobi izmedu 13 i 18 godina bolje kontroliraju simptome poremećaja pozornosti koji ukljućuju hiperaktivnost. No, ukoliko se ADHD poremećaj ne otkrije na vrijeme mogu se pojaviti i veći problemi, poput zaostajanja u školskom radu ili prilikom većih promjena kao što su promjena škole ili odlazak na fakultet. 

Simptomi poremećaja pozornosti u odraslih mogu biti gotovo neprimjetni. Mnogi odrasli ljudi nesvjesno pate od poremećaja pozornosti koji nikad nije dijagnosticiran niti liječen. Kod tih ljudi mogu se javiti problemi poput depresije ili nemogućnosti zadržavanja stalnog posla.

Ne pokazuju li sva djeca te simptome ponekad
S vremena na vrijeme sva su djeca vrlo aktivna i impulsivna.U slučaju ADHD-a takvo ponašanje je pravilo,a ne iznimka.Kada se dijete tako ponaša,čak i ako se tako ponaša većinu vremena ne dolazimo do zaključka da dijete ima ADHD.Dok ne obavimo pravilni pregled možemo samo pretpostavoljati da dijete možda ima poremećaj.Postoji i obrnuta situacija,roditelji pregledaju listu simptoma, te ako nadu jednu ili dvije iznimke, odmah isključe mogućnost postojanja poremećaja.
ADHD je poremećaj koji bez pravilnog prepoznavanja i liječenja, može imati dugoročne komplikacije. Roditelji i učitelji su upozoreni da ne rade dijagnoze samostalno.

Liječenje ADHD-a
Potpuno izlječenje od poremećaja pozornosti s hiperaktivnošću danas je još uvijek nemoguće. Medutim, moguće je vrlo uspješno kontroliranje simptoma koje zatim dovodi do poboljšanja u odnosima s roditeljima, učiteljima i ostalom djecom, boljim rezultatima u školi, uspješnijim izvršavanjem zadataka, boljim usmjeravanjem pozornosti te na kraju i većim samopoštovanjem i samopouzdanjem.
U liječenju težih oblika ADHD-a ponekad se koriste i psihofarmakološka sredstva, u prvom redu stimulatori središnjeg živčanog sustava. Ovi lijekovi reduciraju simptome kod gotovo 70% osoba koje pate od težih poremećaja pozornosti. Često se radi i o dramatičnom poboljšanju i napretku u ponašanju. Budući da se mogu javiti popratni učinci zbog pretjerane upotrebe ovih stimulansa, potrebno je pomno praćenje doziranja od strane liječnika. Nadalje, neka istraživanja upućuju na to da je bolje uzimati lijekove i istovremeno ići na psihoterapiju ili savjetovanje, nego se osloniti samo na lijekove.
Tijekom savjetovanja, psiholog ili psihijatar razgovara s djetetom i njegovom obitelji te mu pomaže da razvije nove vještine, stavove i meduljudske odnose. Kod individualnog savjetovanja, terapeut pomaže osobi koja ima ADHD da se bolje odnosi prema samome sebi, da osvijesti svoje snage, da se bolje suočava s dnevnim problemima, da bolje kontrolira pažnju i eventualnu agresiju. Osim savjetovanja, po potrebi se preporuča i psihoterapija.

Vuljanić Vilim, Tehničko veleučilište Zagreb