Paranoidna shizofrenija vs. paranoja

F20.0 Paranoidna shizofrenija

Paranoidna shizofrenija se javlja obično kasnije u životu od ostalih tipova shizofrenije, u trećoj ili četvrtoj deceniji života. Karakteriziraju je bolesne ideje, halucinacije, manije proganjanja i sl. Bolesne ideje su pogrešna vjerovanja koja nemaju svoju potvrdu u stvarnosti.

Shizofrenija

Uvod
Epidemiologija
Etiologija
Neuropatološke i neurobiokemijske specifičnosti shizofrenije
Početak bolesti
Dijagnoza
Klinička slika
Je li shizofreni bolesnik agresivan?
Prognoza
Liječenje
Prikaz slučaja

Shizoafektivni poremećaj

Uvod
Epidemiologija
Klinička slika i dijagnostički kriteriji
Tijek bolesti
Liječenje
Prikaz slučaja

Perzistirajući sumanuti poremećaj

Perzistirajući sumanuti poremećaj (PSP) poznat je u klasičnoj psihijatriji pod nazivom paranoidna psihoza, a u MKB-10 naziva se perzistirajući sumanuti poremećaj (F22).
Naziv paranoja spominje se već u Staroj Grčkoj te u Platonovim radovima, a znači "mimo razuma, mimo duše", što bi najbolje odgovaralo našoj riječi sumanuto, ludo. U novije vrijeme izraz paranoja nalazi se u Heirothovoj klasifikaciji iz 1818. godine, gdje označuje ludost ili bezumlje. Emil Kraepelin u svojoj klasifikaciji razlikuje paranoična stanja od paranoje, pod kojom podrazumijeva postepeni razvoj trajnog stanja sa sistematiziranim dominantno paranoidnim idejama, ali bez neophodnog defekta na planu afekta, mišljenja i funkcioniranja. Kraepelin dakle svrstava paranoju u kronične, progredirajuće bolesti i za razliku od Sigmunda Freuda izdvaja je iz skupine histerije i prisilne neuroze pomičući je u psihozu tj. prema shizofreniji, ali s boljom kliničkom slikom i funkcioniranjem.

Kratki psihotični poremećaj

Kratki psihotični poremećaj (KPP) je nova dijagnostička kategorija, javlja se u DSM-IV (šifra F23.8x) i vrlo vjerojatno se više u takvom obliku neće pojavljivati u slijedećim revizijama te klasifikacije. Evo zašto: I sama definicija tog poremećaja i klasteri simptoma pa i ostale odrednice nemaju patognomoničnosti niti specifičnosti psihopatologije, a isto tako ni specifične etiologije ni patologije ni patofiziologija, a u svezi s tim ni tipične terapije.
S kliničkog stanovišta može se reći, da se radi o vrlo vjerojatno heterogenoj skupini različitih psihotičnim stanja, koje se ne mogu svrstati u specifične poznate psihoze utemeljeno klasificirane na osnovu specifične kliničke slike i patognomoničnih simptoma ili skupine simptoma, ali i na osnovu specifičnih kriterija isključivanja (na primjer dokazani organitet isključuje shizofreniju).

Dijagnostičke i terapijske smjernice za liječenje shizofrenije

U radu se navode dijagnostičke i terapijske smjernice za dijagnosticiranje i liječenje shizofrenije. Dijagnostičke smjernice temelje se na MKB-10 preporukama za dijagnosticiranje shizofrenije, a terapijske smjernice predstavljaju sintezu nekoliko svjetskih publiciranih smjernica (algoritama) i vlastitog iskustva. Smjernice su prikazane na seminaru Hrvatskog društva za kliničku psihijatriju i predstavljaju stručne preporuke Društva za dijagnosticiranje i liječenje shizofrenije. Obuhvaćene su psihofarmakološke, psihosocijalne i psihoterapijske smjernice, a odnose se na liječenje prve epizode, ponovne epizode, pogoršanja bolesti, terapiju održavanja i prevenciju recidiva, terapijsku rezistenciju i nuspojave.